1. oktobar 2017.

Predpremijera. Cineplexx Ušće.

Izašao sam iz bioskopa pre sat vremena i još nisam siguran da li sam gledao film ili tročasovnu halucinaciju.

Blade Runner 2049 je jedan od onih filmova posle kojih čovek ne kreće odmah kući. Prvo malo luta okolo kao da je izašao iz nekog drugog grada. Potrebno je vreme da se mozak vrati na fabrička podešavanja.

Film je zasebna celina i svet za sebe.

Nije nastavak koji pokušava da živi od stare slave. Nije ni nostalgija upakovana u skupe efekte. Naprotiv. Deluje kao da je neko uzeo originalni Blade Runner, zaključao ga na trideset godina u podrum zajedno sa svim mogućim strahovima modernog sveta i onda ga pustio napolje.

Vizuelno je ovo verovatno najimpresivniji film koji sam gledao poslednjih godina.

Svaki kadar je umetnička fotografija.

Koji god trenutak da zamrzneš mogao bi da završi na zidu galerije.

Roger Deakins je ovde uradio nešto neverovatno. Gradovi izgledaju kao da ih nije projektovao arhitekta nego kolektivna depresija čitave civilizacije. Sve je ogromno. Prazno. Hladno. Prekriveno snegom, prašinom ili maglom.

Uticaj Tarkovskog je prisutan više nego što će mnogi priznati.

Početak sa farmom me je odmah podsetio na Solaris. Kasnije dolazi narandžasti deo filma koji deluje kao da je ispao iz neke paralelne verzije Stalkera. Mogao bi da funkcioniše i kao crno-beli film.

Ali najviše me je pogodio zvuk.

Ne muzika.

Zvuk.

Posle toliko godina slušanja Vangelisovog soundtracka čovek više ne sluša melodije. Počne da sluša boje zvuka.

A onda se u jednom trenutku dogodilo nešto što većina ljudi u sali verovatno nije ni primetila.

Yamaha CS-80.

Dovoljno je bilo nekoliko sekundi.

Kosa mi se podigla na glavi.

Ne zato što sam prepoznao instrument.

Nego zato što sam prepoznao svet.

To je teško objasniti nekome ko nije proveo godine sa originalnim filmom. Posle nekoliko stotina gledanja Blade Runner prestane da bude film. Postane mesto koje poznaješ.

Kao kraj u kojem si odrastao.

Kao stara ulica.

Kao miris neke zaboravljene zgrade.

I onda odjednom iz mraka bioskopa stigne poznati glas.

Ne melodija.

Ne tema.

Nego sama tekstura zvuka.

Tada sam znao da su razumeli original.

Mnogi su odmah počeli da pitaju zašto Vangelis nije radio muziku za nastavak.

Posle gledanja filma mislim da razumem zašto.

Originalni Blade Runner bio je melanholičan.

Tužan.

Usamljen.

Blade Runner 2049 je mnogo mračnije mesto.

Ovde kao da je čitava civilizacija prešla granicu iza koje više nema povratka.

Hans Zimmer i Benjamin Wallfisch nisu pokušali da zamene Vangelisa.

Napravili su nešto drugo.

Uzeli su njegov zvučni univerzum i progurali ga kroz industrijsku mašinu budućnosti.

Na pojedinim mestima muzika više liči na seizmičku aktivnost nego na soundtrack.

Ogromni niski tonovi prolaze kroz salu kao da negde iza horizonta rade fabrike veličine država.

To nije muzika koja prati film.

To je muzika koja gradi prostor.

Muzika koja postaje deo arhitekture.

Ryan Gosling je fantastičan.

Sa minimalnom facijalnom ekspresijom uspeva da prenese više emocija nego većina glumaca sa deset puta više glume.

Njegov K deluje kao čovek koji pokušava da pronađe smisao u svetu koji ga nema.

Jared Leto je posebna priča.

Njegov Niander Wallace je jedan od najuznemirujućih likova koje sam video poslednjih godina.

Nije klasični negativac.

Više deluje kao psihopata koji je uspeo da postane religija.

Svaka scena sa njim ima osećaj duboke nelagodnosti.

Kao da posmatraš nekoga ko je odavno izgubio svaki kontakt sa stvarnošću.

Harrison Ford je Harrison Ford.

I dalje izgleda kao čovek koji je u stanju da popije pola bara i nastavi razgovor kao da se ništa nije dogodilo.

Dekard je ostario.

Ali svet oko njega je ostario još više.

Specijalni efekti su posebna kategorija.

Ne pričam o eksplozijama.

Ne pričam o CGI vatrometu.

Pričam o načinu na koji vozila poleću.

Kako lebde.

Kako skreću između zgrada.

Kako sleću.

Čak ni svemirski brodovi iz Star Wars univerzuma ne deluju toliko fizički uverljivo.

Sve ima masu.

Težinu.

Inerciju.

Deluje stvarno.

Film je prepun detalja.

Toliko detalja da sam posle prvog gledanja bio siguran da ga moram pogledati ponovo.

I ponovo.

I ponovo.

Poslednja scena mi je ostala urezana u glavi.

Gosling na stepenicama.

Sneg.

Ruka okrenuta prema nebu.

Zlatni tonovi svetla.

A zatim rez na ćerku kreatorku sećanja koja pravi isti pokret.

Jedan kadar.

Jedan pokret.

Dovoljno da ostane u glavi godinama.

Naravno da postoje sitne nelogičnosti.

Postoji nekoliko mesta gde scenario malo zaškripi.

Ali iskreno, posle svega što film radi dobro teško je ozbiljno se baviti tim stvarima.

Blade Runner 2049 nije akcioni film.

Nije čak ni naučna fantastika u klasičnom smislu.

Ovo je umetničko delo prerušeno u blockbuster.

Mračna.

Surova.

Brutalna.

Jeziva vizija budućnosti.

Film koji na trenutke deluje kao da su svi koji su ga pravili kolektivno progutali tablu LSD-ja i zatim odlučili da naprave remek-delo.

Alkohol za ovo nije dovoljan.

Ako jeste alkoholizam, onda je onaj poslednji stadijum kada počinju da se priviđaju miševi.

Moja ocena?

9.7/10.

Neverovatno.

. . .

Beleške nastale nakon više gledanja

Tokom narednih meseci završio sam u standardnoj fazi tehničke opsesije.

Prvo pogledaš film.

Onda pogledaš intervjue.

Onda kreneš da istražuješ čime je sniman.

Posle toga završavaš u PDF dokumentaciji za objektive i računaš koliko košta jedna kamera.

Klasičan put propasti.

Roger Deakins je koristio kombinaciju ARRI Alexa Mini, Alexa XT Plus i Alexa XT Studio kamera uz Zeiss Master Prime objektive.

Korišćen je ARRIRAW 3.4K workflow sa 4K Digital Intermediate masterom i IMAX verzijom filma.

Tek kada čovek pogleda tehničku stranu produkcije postane jasno koliko je truda uloženo u svaki kadar.

Posebno su zanimljivi sistemi za bežičnu kontrolu fokusa, objektiva i kamera poput ARRI WCU-4.

Nema mnogo delova u tom setup-u koji koštaju manje od polovnog automobila.

Nemci ponovo nisu propustili priliku da naprave nešto što košta kao manji stan.

Kamere i produkcija

Sound Design

Jedna od najboljih analiza koje sam pronašao:

Film se ne gleda samo očima.

Polovina njegovog identiteta dolazi iz zvuka.

Što ga više gledam sve sam sigurniji da je upravo tu najveća magija Blade Runnera 2049.

Vangelis i odsustvo koje nije odsustvo

Zanimljiv tekst na tu temu:

Blade Runner 2049: Why is Vangelis missing from the soundtrack?

Posle više gledanja i dalje mislim isto što sam pomislio prve večeri.

Vangelis formalno nije radio muziku za film.

Ali čim se u mraku bioskopa oglasio onaj poznati CS-80, znao sam da je negde ipak prisutan.

Ne kao kompozitor.

Nego kao duh koji i dalje živi u mašini.