Iskreno, nisam od onih koji često koriste sleng pa da pitam . . . ko su u stvari “bumeri”?
Ja?
Moja generacija?
Čekaj bre . . .
To su ljudi koji su nosili ćumur, čekali ulje u redu, preživeli sankcije, popravljali televizor šrafcigerom i znali napamet 40 telefonskih brojeva.
Ali “Brankica iz opštine”.
To nije generacija.
To je stanje svesti.
To je žena koja je preživela tri inflacije, pet direktora, osam sistematizacija radnih mesta i dva puta menjanje pečata Republike. Žena koja zna gde stoji svaki registrator još od 1998. i koja ima onu misterioznu fasciklu “razno” iz koje može da izvuče i umrlicu i račun za toner i zahtev za legalizaciju garaže.
To je žena koja kad kaže:
“Sačekaj samo da nađem papir”
. . .
ti sedneš.
Jer znaš da će ga naći.
I sad sedi Brankica.
Otvara internet.
Ulazi u Skupštinu.
A tamo . . .
camel toe.
I vidiš mozak kako joj pokušava da obradi informaciju.
I još kulturno pita.
Ne osuđuje.
Ne preti.
Ne saziva moralnu policiju.
Samo:
“Je l moram i camel toe da vidim u Skupštini?”
To “moram” je poezija.
Nije problem sama pojava.
Nego osećaj administrativne obaveze.
Kao:
“Dobro. Ako treba i to da gledamo, gledaćemo. Takva vremena došla.”
I onda uleće internet čovek:
“Prevedi bumerima?”
I tu nastaje remek-delo domaće sociolingvistike.
Jer žena ne kaže:
“To su uske pantalone.”
Ne.
Kreće obdukcija fenomena.
Tehnički elaborat.
Studija slučaja.
Skoro mašinski fakultet.
“Pantalone koje su krojene pliće nego što treba . . .”
Već tad znaš da će tekst otići predaleko.
I ode.
Pravo u meka tkiva Venerinog brega.
To je ono što volim kod našeg interneta.
Ljudi kod nas ne odgovore.
Ljudi napišu nalaz i mišljenje.
Fali samo pečat i:
“Mišljenje sačinio sudski veštak za tekstil, biomehaniku i vizuelne incidente.”
I negde usred svega toga zamišljaš kancelariju.
Tri fascikle.
Hemijska vezana kanapčetom.
Kafa u onoj šolji:
“Najbolja koleginica”.
Negde iza ormara zuji stari UPS koji niko ne sme da ugasi jer “drži nešto bitno”.
A Brankica čita termin “camel toe” kao da je upravo stigao dopis iz NATO-a.
I posle svega . . .
nakon tri pasusa anatomije, tekstila, biomehanike i vizuelne antropologije . . .
Brankica spušta poslednju rečenicu kao inspektor koji zatvara fasciklu:
“Tj. vidi joj se sve.”
Kraj.
Bez filozofije.
Bez tribine o stanju društva.
Bez rasprave od 48 komentara.
Bez sociološke analize kasnog kapitalizma.
Samo destilat informacije.
Čist koncentrat Balkana.
I negde u toj jednoj rečenici stane ceo naš internet.
Forumski.
Pijačarski.
Genijalan.
Malo prost.
Malo tužan.
Strašno živ.
Danas svi nešto optimizuju komunikaciju.
Strategije.
Imidže.
Brendiranja.
Tonove komunikacije.
Digitalne nastupe.
A Brankica iz opštine mrtva hladna napiše:
“Tj. vidi joj se sve.”
Negde u Kaliforniji upravo sedi tim od 14 ljudi i pokušava da komunikacija zvuči “prirodno” .
a kod nas žena iz opštine to reši između dva overavanja potpisa i pauze za burek. . .
