Samo autor misli da je briljirao

Ovo je jedna od zanimljivijih nuspojava korišćenja AI. Čovek može da pusti ChatGPT da mu napiše govor, pročita tekst, bude oduševljen kako je sve lepo sročeno, gramatički utegnuto i naizgled pametno, pa da ga objavi potpuno nesvestan da je upravo ostavio digitalni otisak prsta preko celog teksta. I onda ga neko čuje i posle tri rečenice zna šta se dogodilo. Aksiološka težina, moralna teleologija, ontološki preokret, antropološki epifenomen, hermeneutička sposobnost, kalokagatija, patrimonijalni habitus... Čekaj, bre, je l' čovek drži politički govor ili brani doktorsku disertaciju pred komisijom na Filozofskom? Posebno je zanimljiva ta opsesija rečju hermeneutički. AI je obožava. Od običnog slušanja sagovornika napravi hermeneutičku sposobnost, od rada u bašti autentičnu praktičnu etiku, a od porodičnog ručka ontološki temelj društvenog poretka. Nije problem u tome što su te reči pogrešne. Sve one imaju svoje mesto i značenje. Problem je kada se ubacuju tamo gde čovek nikada ne bi imao potrebu da ih upotrebi. Model pokušava da zvuči učenije, ozbiljnije i sadržajnije, pa običnu misao oblači u akademsku odoru. I tako dobiješ tekst koji zvuči kao da je neko sipao rečnik društvenih nauka u blender.
Imao sam i sam taj problem dok sam eksperimentisao sa pisanjem uz AI. Zato sam počeo da pravim posebna pravila za jezik i jedan svoj filter koji sam nazvao Anti-miris. Nije poenta da se iz teksta izbace sve velike reči, niti da se svaka rečenica pretvori u kafanski razgovor. Poenta je da tekst ponovo zvuči kao čovek. AI ima nekoliko prilično prepoznatljivih navika: svi pasusi nekako iste dužine, svaka misao lepo objašnjena, sve uredno povezano, tri prideva tamo gde je dovoljan jedan, pa obavezno konstrukcija „nije samo ovo, već i ono“. Na kraju dobiješ zaključak koji ponovi sve što si već pročitao. Nema skretanja, nema zastajkivanja, nema rečenice koja je malo nesavršena, ali baš zato zvuči prirodno. Čak i kada ubaci poneku psovku, često se vidi da je to uradio po zadatku. Kao kada sekretarica na sednici kaže „jebiga“ da bi delovala opuštenije. Nije to to.
Zato sam u svojim pravilima insistirao na običnom govoru, prirodnom slengu, promenljivom ritmu i rečenicama koje ljudi zaista izgovaraju. Nekad je bolje napisati „čovek je slušao šta mu ovaj priča“ nego „poseduje izuzetnu hermeneutičku sposobnost razumevanja drugog“. Ako možeš da zameniš neku komplikovanu formulaciju običnom rečenicom i da pritom ništa ne izgubiš, onda je komplikovana formulacija bila višak. I još nešto, sleng se ne ubacuje naknadno kao maskirna uniforma za robota. Mora da pripada čoveku koji piše. Zato nije dovoljno reći AI-ju da piše opušteno, ubaci bre, jbt i malo humora. Dobiješ robota koji glumi Zemunca. Čitam, brišem, menjam, vraćam se sutradan i ponovo čitam naglas. Ako zvuči kao nešto što nikada ne bih izgovorio drugaru uz kafu, leti napolje. AI može da pomogne da čovek bolje napiše ono što misli. Ali čim počne da misli umesto njega, dobiješ govor od tri minuta koji zvuči kao da ga je pisao institut za primenjenu hermeneutiku. I svi znaju. Samo autor misli da je briljirao.

⇧