Otvorio sam staru forumsku temu o koroni.
Pet hiljada postova.
Pet godina rasprava.
Nekoliko doktora.
Naučni radovi.
PubMed.
Genetske baze podataka.
Vakcine.
Mere.
Karantini.
I onda shvatiš nešto čudno.
Najzanimljiviji deo teme nisu poslednje strane.
Najzanimljivije su prve dve.
Tema počinje 20. januara 2020. godine.
Vest iz Kine.
Novi virus.
Nepoznata bolest.
Nekoliko zaraženih.
Ništa posebno.
A onda kreće forum.
Neko se sprda.
Neko pita gde može da se kupi vakcina.
Neko priča o Darvinu i prirodnoj selekciji.
Neko pita da li virus može da stigne poštom preko paketa sa Aliexpressa.
Neko tvrdi da novine lažu zbog klikova.
Neko se šali na račun kineskih bolnica.
Neko ubacuje Tom Kruza i Nemoguću misiju.
Neko pominje laboratoriju u Vuhanu.
Neko piše:
„Vi ljudi baš uživate da se bojite. Ne postoji ovo.“
I to je ono što je fascinantno.
Ne zato što su bili u pravu.
Ne zato što su bili u krivu.
Nego zato što nisu znali šta dolazi.
Mi danas znamo.
Oni nisu.
To je kao da gledaš snimak putnika koji se ukrcavaju na Titanik.
Njima je to običan dan.
Tebi nije.
Ti znaš šta sledi.
Zbog toga njihove šale zvuče drugačije.
Njihovo samopouzdanje zvuči drugačije.
Njihove procene zvuče drugačije.
Prve dve strane teme su praktično komedija.
Poslednjih dvesta strana su horor.
A između nema reza.
Nema scene u kojoj neko kaže:
„E od danas počinje katastrofa.“
Sve se dešava polako.
Prvo nekoliko vesti iz Kine.
Onda Italija.
Onda brojke.
Onda bolnice.
Onda karantini.
Onda policijski časovi.
Onda vakcine.
Onda podele.
Onda umor.
Onda nervoza.
Onda beskrajne rasprave.
Kasnije u temi ljudi vode post-covid dnevnike.
Pišu kako ne mogu da se popnu uz stepenice.
Kako im se vrti u glavi.
Kako sporije razmišljaju.
Kako moraju da legnu popodne.
Jedan opisuje stanje kao da mu je smanjen takt procesora u glavi.
Doktori pišu šta vide u bolnicama.
Ljudi prijavljuju simptome.
Neko ostaje bez člana porodice.
Neko bez posla.
Neko bez živaca.
I dok čitaš sve to, polako nestaje ona ekipa sa početka priče.
Jedan od najglasnijih skeptika kasnije se javlja iz Švedske i praktično se izvinjava zbog onoga što je pisao na početku.
Neki promene mišljenje nekoliko puta.
Neki ostanu pri svom stavu.
Neki jednostavno nestanu sa teme.
I tu dolazimo do najvećeg apsurda cele priče.
Posle pet godina, nekoliko doktora, hiljada naučnih radova i pet hiljada postova, nismo uspeli da dokažemo skoro ništa konačno.
Ne postoji opšta saglasnost oko porekla virusa.
Ne postoji opšta saglasnost oko svih mera.
Ne postoji opšta saglasnost oko odnosa između prinude i slobodnog izbora.
Za jedan rad pojavi se drugi.
Za jedan argument kontraargument.
Za jedan zaključak fusnota.
A onda se pojavi još jedan apsurd.
Čovek primi vakcinu.
Nije antivakser.
Nije teoretičar zavere.
Posluša preporuke.
Vakcinisan.
Ispunio građansku dužnost.
Posle nekoliko meseci dolazi na granicu.
Ne važi.
Kako ne važi?
Pa ne priznajemo tu vakcinu.
Dobro.

Ako ne važi za granicu, zašto je važila za kampanju?
Ako nije dovoljno dobra za pasošku kontrolu, kako je bila dovoljno dobra za nekoliko miliona ljudi?
Poznajem nekoliko turističkih vodiča koji su se upravo tako zaglavili.
Nisu hteli Fajzer.
Primili su kinesku vakcinu.
Poslušali su ono što im je tada rečeno.
I na kraju ispada da su istovremeno i vakcinisani i nevakcinisani.
Dovoljno vakcinisani za statistiku.
Nedovoljno vakcinisani za granicu.
To je trenutak kada korona prestaje da bude medicinska tema i postaje birokratska tragikomedija.
Još jedna stvar mi je ostala u sećanju.
Tokom većeg dela pandemije bilo je sasvim moguće da budeš vakcinisan, da nosiš masku, da poštuješ mere i da ipak postaneš problematičan ako postaviš pogrešno pitanje.
Nekad nije bio problem odgovor.
Problem je bilo pitanje.
I mislim da je upravo to kod mnogih ostavilo najdublji trag.
Ne zato što su nužno bili u pravu.
Nego zato što su imali osećaj da se neka pitanja više ne proveravaju nego klasifikuju.
A čim pitanje dobije etiketu, rasprava polako prestaje.
Međutim, danas mi je zanimljivije nešto sasvim drugo.
Kada otvorim te stare strane, više ne gledam ko je bio u pravu.
Gledam ljude.
Neko se sprda.
Neko se svađa.
Neko postavlja naučne radove.
Neko pita za pakete iz Kine.
Neko piše da virus ne postoji.
I onda shvatiš da neki od tih ljudi više nisu živi.
Ne samo na forumu.
I na Fejsbuku.
Ponekad naiđem na stari komentar iz 2020. godine.
Čovek nešto komentariše, raspravlja se, smeje se, planira letovanje, nervira se zbog politike.
Klikneš profil.
I shvatiš da je to jedan od poslednjih tragova koje je ostavio.
Odjednom tema više nije rasprava o virusu.
Postaje nešto drugo.
Digitalno groblje zvuči grubo, ali ima nečega u tome.
Internet je slučajno sačuvao glasove ljudi koji nisu znali da će jednog dana postati arhiva.
Tog dana kada su pisali nisu bili avatari.
Nisu bili nalozi.
Nisu bili korisnička imena.
Bili su ljudi koji su skuvali kafu, seli za računar i napisali poruku.
Danas je poruka ostala.
Njih nema.
Možda zato najvredniji deo cele teme nisu zaključci.
A zaključaka ionako nema mnogo.
Najvredniji su tragovi.
Čovek koji pita da li virus može da stigne poštom.
Čovek koji tvrdi da virus ne postoji.
Čovek koji se kasnije izvinjava.
Doktor koji piše iz bolnice.
Ljudi koji pokušavaju da sastave sliku od delova koji još nisu bili ni nacrtani.
To nije arhiva korone.
To je arhiva neizvesnosti.
A možda i podsetnik koliko brzo obična forumska kafana može da se pretvori u dnevnik jednog vremena koje niko od učesnika nije razumeo dok ga je živeo.
